Naša priča

Kako su deda Đorđe (71), njegovi bratanci Ilija (62) i Mikan (57) i unuk Marko Stanković (30) zajedno ponovo pokrenuli tri kamena „Stankovicke vodenice“ na Rasini u Tršanovcima kod Brusa

Autor: Danijela Nišavić

Huči moćna Rasina, nabujala od otopljenog snega sa Kopaonika, vodenički jaz oživeo tu u Tršanovcima nadomak Brusa, deda, bratanci i unuci obnovili su čuvenu „Stankovicku vodenicu“. Velika je snaga vodenice, daje joj reka i tri kamena za mlevenje. Propadala je pune tri decenije, dok Marko Stanković (30), diplomirani inženjer elektrotehnike, nije predložio a deda Đorđe prihvatio da je obnove. Vodenica koja je spojila Stankoviće u slozi i koja je u njihovom vlasništvu čitav vek, više neće propadati. Rasina ume da pruži onome ko je radan, a takva je ova porodica.

„Stankovicka vodenica“, nalazi se na izlazu sela Tršanovci ka Brusu, na magistralnom putu Kruševac – Brus. Stankovići su jedna od najstarijih familija pored Jovanovića, Uroševića, Kovačevića, Živančevića, Pavličevića, Cincarevića… Ime sela je nastalo po prvim trsačima šume, koji su krčili granje i šiblje kako bi glavni drum bio bezbedan za prolazak Turaka, a stanovništvo vidljivo. Prema pisanju Zdravka Kostića i njegovim „Legendama bruskog kraja“, 1866. selo je imalo svega četiri poreske glave, da bi taj broj 1925. iznosio 45 domaćinstava sa 328 članova. Prema popisu iz 1991. selo je činilo 145 domaćistava i 665 stanovnika. Tih godina je vodenica i prestala da radi. Živko Stanković, Markov deda, Đorđev brat od strica je bio poslednji vodeničar.

Složni Stankovići: Đorđe, Ilija i Marko (s leva na desno), Mikan je bio u poslu, pa nije stigao da se fotografiše

„Moja prva pamćenja su vezana za vodenicu. Tu sam se prvi put okupao na Rasini, tu sam spavao noću, preko dana hvatao ribe, pekao ih na žaru, družio sa mojim seljanima, kojih je u vodenici bilo i noću i danju. „Stankovicka vodenica“ je u srećno vreme mlela neprekidno 24 sata. Veruje se da je vodenica izgrađena još za vreme Turaka i da ju je porodica Đorđević od njih i otkupila. Đorđevići su se doselili iz sela Štave kod Lukovske banje po dolasku u Tršanovce su njihovi potomci promenili prezime i tako su nastale tri porodice, starosedeoci Jovanovići, Uroševići i Stankovići“, priča za Plodnu zemlju Đorđe Stanković (71), penzioner koji se posle radnog veka u Fabrici uređaja i delova „Prva petoletka“ i državnoj upravi Brusa, vratio u svoje rodno selo da ostvari želje koje su ga vukle od korena. Obnovio je vinograd i počeo da ponovo obrađuje imanje, stalno sa željom da obnovi i svoju vodenicu.

Rasina

Njegovi preci su delove vlasništva vodenice otkupili od druge dve familije i tako je danas i već sto godina ta vodenica poznata kao „Stankovicka vodenica“. Pored nje na Rasini u susednom selu Lepenac melje još samo jedna. Temelj vodenice je bio sagrađen od lokalnog kamena, pod je od drvenih oblica, a zidovi od cepane daske. U vodenici su dolazili da melju stanovnici Tašanovaca, okolnih sela, a bilo je dosta i iz Župe. Generacije su rasle i othranjene su na hlebu od njenog brašna.

„Cele tri decenije kamenovi su spavali, a vodenica je polako propadala. Ja sam tugovao, maštao o danu kada će vodenički točak da razbije muk, da probudi zaspale grede, da oživi kamen koji će kao neki mrgudni starac nevoljno probuđen da se nadjačava sa snažnom i hladnom Rasinom, ko će jače, ko će brže. Ali kako su godine prolazile, tako su se moje nade gasile. Sve dok Marko Stanković, moj unuk i sin mog bratanca Ilije, diplomirani inženjer elektrotehnike, nije došao sa idejom i voljom, a Bogami i novcem da ostvari veliku želju svih nas Stankovića. Vodenica je oživela, jaz obnovljen, a vada, korito jaza pročišćeno. Vodenica je sada u vlasništvu mojih bratanaca Ilije, Mikana i mene„, kaže za Plodnu zemlju Đorđe Stanković.

Nekada je prema popisu vodenica i obradivog zemljišta u Srbiji iz 1867. godine zabeleženo čak 7.125 vodenica. Danas ne postoji precizna evidencija o njihovom broju, procenjuje se da ih je između 700 i hiljadu, Stankovića je jedna od njih.

Dosta je uloženo novca u obnovu, a trebalo bi i još. Trudili su se da vodenica zadrži prvobitni oblik. Sredili su temelje, zidove, krovnu konstrukciju i sačuvali autentičnost izgleda, morao je i da se rekonstriuiše mehanizam mlevenja. Većina materijala je iz okolnih šuma sa brda Duba.

„Trenutni kapacitet vodenice je oko 1.000 kilograma dnevno, radi samo jedan točak, a do kraja leta planiramo da aktiviramo i druga dva točka na kojima bismo mleli žitarice bez glutena. U vodenici sada meljemo i imamo u ponudi kukuruzno žuto brašno, kukuruzni belo, pšenično integralno brašno, ražano i heljdino brašno. Brašno pakujemo u pakovanja od kilogram, a ambalažu i logo je osmislio Marko, na koga smo ponosni i koji je sve nas vratio narodnoj tradiciji“.

Žitarice kupuju od poljoprivrednika iz Tršanovaca i okolnih sela, osim heljde koju uzimaju u Sjenici, jer viša nadmorska visina pogoduje boljem kvalitetu.

„U planu je da sami uzgajamo sve žitarice koje možemo jer imamo veliko imanje. Pored pet vrsta brašna, planiramo da našu ponudu obogatimo sa još dva speltinim i ječmenim brašnom. Brašno koje se melje na vodeničnom kamenu je najzdravije. Broj obrtaja kamena je oko 130 u minuti, čime se žitarica „ne spaljuje“ već zadržava sva hranljiva svojstva. Celo zrno ulazi između dva kamena i bukvalno se očuvaju svi prirodni sastojci, ne odvaja se ljuska, ne vadi se klica. Sve što ostane od mlevenja ne bacamo već se daje stoci kao jarma ili mekinje“.

Jedan džak od pedeset kilograma žita ako je kamen „naređen“ (naoštren) u vodenici se samelje se za pola sata.

„Najveći problem sa kojim se susrećemo je u jazu. Rasina zna da bude plahovita, pa i da odnese jaz. Ali slogom i velikom voljom i upornošću nas Stankovića i to ćemo da rešimo. Želja nam je da u narednih godinu dana „Stankovicka vodenica“ bude sređena tako da bude prava turistička atrakcija za sve koji prolaze tuda. Vraćamo se prirodi, a da podsetim da je vodenica jedini ljudski izum koji je nije ugrozio“, zaključuje u razgovoru za Plodnu zemlju Đorđe Stanković.

Teme