Naša priča

TAJNE POTPEĆKE PASTRMKE Penzioner Petar Todorović (83) iz Potpeća kod Užica jedan od 17 vlasnika ribnjaka povezanih duž rečice Petnice koja izvire u Potpećkoj pećini

Petar Todorović Foto: Vladimir Lojanica

Autor: Vladimir Lojanica

Nije pastrmski ribnjak njiva da je jednom pooreš i pre nego letina stigne na branje dođeš joj kad treba okopati, nađubriti, naprskati, opleviti. Niti je nepresušni kladenac iz kog para toči i preliva, a ti kraj njega držiš sve četiri uvis. Ne, on traži celog čoveka od jutra do mraka, da je stalno oko njega, a profit od uzgoja ribe je, naročito u ovo vreme, toliki da se zakrpi kućni budžet.

Evo Petra Todorovića iz Potpeća kod Užica da tome svedoči. Starina koji gazi 83. leto jedan od 17 vlasnika ribnjaka stepenasto povezanih duž rečice Petnice koja izvire iz podnožja Potpećke pećine i tokom dugim 1.200 metara spušta se u Đetinju. Kod god je od Potpećana imao uslove da “svrati” Petnicu na svoja imanja – to je i učinio. Stoga je ovaj kraj i poznat po ribnjacima, neki od njihovih vlasnika otvorili su i restorane.

Prslo proleće Potpećom, obeharale šljive i jabuke, pod njima se žuti maslačak. Ma, milina doći u ovu pitominu pod pećinom, speleološkim draguljem u krečnjačkoj steni sa najvišim ulazom u Srbiji. Mada Petar mnogo lepša proleća pamti. Ne samo što je bio mlađi, nego što se od ribarstva bolje zarađivao. Malo-malo pa poskupi hrana za ribu, na 200 dinara po kilu je izgurala, a cenu ribi da diže – ne ide.

“Slabo se traži i po ovoj ceni od 650-700 dinara, a tek kako bi bilo kad bi poskupela. Nije da narod ne jede ribu, neko kupuje uvoznu. Jeftiija je zamrznuta pastrmka u marketima negu sveža kod nas u ribnjacima”, vrti glavom Todorović.

Odmah stavlja do znanja: Manja potražnja se ne odnosi na period postova, kada se riba osetno više kupuje nego obično, i pred slave. Mimo toga – narod kupuje po kilo-dva. Nada se da će više ribe prodati ovih dana pred Đurđevdan. Još samo će Đurđic, davno je prelistao crkveni kalendar, ove godine biti posni od slava koje ne padaju na period posta.

“Supruga Vera ima poljoprivrednu, ja penziju koju sam stekao kao vozač pumpe za beton u nekadašnjem GP “Zlatibor”. Para od uzgoja ribe nam dođe da popunimo rupe koje penzija ne može”, kaže Todorović.

Svake godine iz ribnjaka u Perućcu kupi oko 100 kilograma mlađi. Da bi riba stasala za “porcijašicu” i dostigla 250 grama treba joj godinu dana. Svi misle dovoljno je ubaciti mlađ u ribnjak, hraniti dok ne poraste i uzeti žive pare.

“Mnogo je rashoda! Ako i 50 odsto dođe do prodaje to je odlično. Mlađ ugine zbog pomute, bolesti, na ribu kidišu čaplje koje sleću odozgo, vidre koje se prolače kroz kanal, mačke koje preskaču ogradu. Značajna količina mlađi i ne stigne živa u cisterni koju opet treba platiti”, kaže naš sagovornik.

Saberi-oduzmi, vlasniku ribnjaka ostane zarade u vrednosti četvrtine prodate pastrmke što mu dođe 160-170 dinara po kilogramu. Potpećani, da bi više zaradili, kupcima nude čišćenje koje košta 50 i prženje za koje traže 200 dinara.

Da bi nešto novca i ostalo u džepu treba mnogo rada. Bilo da je jara, nevreme, mraz, sneg, uz ribnjak se mora biti uvek. Ne samo kada pastrmku valja hraniti.

“Treba uklanjati lišće i sve drugo što Petnica nanese jer je pastrmka jako osetljiva na prljavštinu, ribu braniti od mački, čaplji i vidri koje koriste svaki pogodan trenutak da dođu na jeftin obrok, ribnjak čistiti jednom u sedam dana, a ja imam šest bazena”, govori Petar šta i kako.

Pod nogama mu se praćakaju pastrmke, crni se voda od njih koliko ih ima. Vreme je da ih narhani, ali u baca hrane u svaki ribnjak isto. Najviše se, objašnjava, hrani sitnija riba, i to na svaka dva sata. Kako raste treba joj sve manje davati.

“Ako se manje hrani slabije i napreduje. Patrmka je alava i ne zna kad joj je dosta, ali od previše hrane može da ugine i sklonija je bolesti. Sve ima svoje”, nastavlja on.

Da li ga je razgalilo proleće, ili je toliko vezan za svoj ribnjak, tek rado će o svom poslu kome je ostao odan i u jeku devete decenije života. Vaskršnji post tek što je prošao, kupcima se ne nada, tako da ima sve vreme sveta da oda svaku tajnu uzgoja pastrmke.

Sreća je Potpećana da Petnica nikada nije presahla i da je veoma izdašna vodom. Desi se u vreme jakih suša da nivo opadne usleg čega je riba manje aktivna i manje jede, samim tim i sporije napreduje.

“Voda mora da bude besprekorno čista. Kad padne i zamuti reku ribi se ne daje hrana jer sa njom uzima i mulj. Idealna temperatura vode je između osam i 16 stepeni, ni manja ni veća ne valjaju”, i ove teme se dotakao starac iz Potpeća.

Zatim i konstatovao da je džak hrane izgurao na 20.500 dinara i zaključio da bi najbolje bilo kad bi riba mogla da pase travu, ili jede pšenicu i kukuruz koji se ionako otkupljuju za bagatelu. Požalio se Petar da država kroz porez traži svoje, a ne nudi nikakvu pomoć. A proizvođače ribe štiti toliko da je konkurenciji iz drugih zemalja, u kojima se ribarstvo subvencioniše, širom otvorila vrata.

“Ratar, žitar, voćar, stočar… Pa i ribar. Šta god bio seljak je mučenik, uvek zadnja rupa na svirali”, podvuče Torodorović crtu pod našu priču o uzgoju pastrmke.

Teme